Događaj o kojem će ovdje biti riječi zbio se tokom Drugog svjetskog rata u selu Gradac, u Lješanskoj nahiji, čiji su mještani bili uglavnom na partizanskoj strani. Punoljetni su bili u borbenim redovima, a nejač, djeca, žene i starci bili su po okupatorskim kazamatima. Iako sam tada bio dječak, ovaj događaj – čije su junakinje, osim popadije Gospave, udove popa Toma Kažića, bile i moja majka Zlate Nišova Kažić, Joše Vidova Kažić i Penje Blažova Kažić – nikada nisam mogao da zaboravim.
S proljeća te 1943. godine svakodnevno su se smjenjivale vojske Italijana, četnika, partizana i, kasnije, Njemaca. Dana nije bilo da se nije čula topovska kanonada, odjeci pušaka i zlokobni zvuci aviona. Neprijatelj je bio posebno revnosan u mjestima za koja se pretpostavljalo ili znalo da kriju partizane, kakvo je bilo naše selo. Teško se opstajalo tih dana.
U našem selu živjela je čestita popadija Gospava, udova popa Toma Kažića, koji je živio nešto bogatije od drugih. Tada već stara, Gospava je bila dobra žena koju smo svi poštovali. Pet-šest mjeseci prije ovog događaja strijeljan je njen sin dr Milutin Kažić na Vrelima ribničkim u Podgorici. Ali, popadija je smogla snage da se izbori sa svojom mukom. Imala je dvije krave koje su morale da se tjeraju na ispašu. Mi – seoska djeca – svakoga dana smo joj dogonili krave, a ona bi nam zauzvrat darivala po koju kocku šećera ili, kako je ona govorila, paricu cukra.
Jednoga dana sam pošao da joj dognam krave iz branjevine koju smo zvali Rasti. Prilazeći branjevini čuo sam lajanje kerova. Kad sam prišao bliže, vidio sam da psi vuku ljudsku nogu.
Uplašen, pobjegao sam, otrčao pravo kod babe Gospave i ispričao joj sve šta sam tamo vidio. „Prepao si se, to ne može biti, učinjelo ti se”, reče ona i pogladi me po kosi.
A onda se zamisli i dodade:
„Nađi brzo Zlatu, Penju i Jošu i reči im da ih zovem”.
Kad su one došle, baba Gospava im reče: „Ovo dijete ili laže ili se prepalo. Pođite sa njim, evo vam ova krpa, pa ako tamo bude to što priča, zamotajte i donesite. I nikome ništa ne pričajte”.
Krenusmo. Pucnji pušaka i topova odjekivali su Veljom gorom. Ali, one se na to nisu osvrtale: neprestano su me zapitkivale što sam vidio. Doveo sam ih na mjesto gdje sam vidio pse kako razvlače ljudsku nogu. Lavež pasa se i dalje čuo. Njih tri uzeše nekakve toljage i otjeraše pse. A onda, vidjevši tamo nogu, počeše uglas da viču: „Noga! Kuku! Bože pomozi!”. Zatim uzeše nogu, staviše je u onu krpu i odnesoše je popadiji.
Kad vidje što su joj donijele, baba Gospava me brzo istjera iz kuće i zatvori vrata za sobom. Ali ja, gonjen radoznalošću, ostadoh ispred kuće trudeći se da čujem o čemu one to govore. Ubrzo sam čuo pljuskanje vode. Odmah sam shvatio da to popadija pere nogu.
Zatim se začulo njeno bolno kukanje: „Jadna majka koja te rodila! Kuku! Kuku njoj kukavici. Majka jadajka. Da te vidi u komade crna majka jadajka. Kuku!”.
Malo poslije čuh je kako govori: „Slušajte, žene, ponesite pred crkvu ovaj zavežljaj, u predukop groba Marovića, tamo ima slomljena ploča, podignite je i spuštite ovo dolje”.
„A ako je Njemac, baba?”, reče jedna od njih.
„Ko gođ da je, i njega je majka rodila”, reče popadija i ponovi: „Idite. Sve obavite kako sam vam kazala, samo idite preko dolina i pazite da vas ko ne vidi”.
Kad one krenuše, baba Gospava me pozva i reče mi: „Aj` ti, mali, za njima, samo pazi da te ne vide, i vrati se prije njih da mi kažeš što su učinjele”.
Krenuh za njima gledajući da me ne spaze. Kad sam vidio da su podigle ploču i spustile zavežljaj, otrčah nazad i ispričah babi Gospavi sve što sam vidio. Na kraju, ona otvori škrinju i dade mi punu šaku parica cukra. Eh, moje sreće, kakav obrok...
Poslije nekoliko dana proču se da su partizani našli osakaćeno tijelo u njemačkoj uniformi, čije su djelove pokopali. Baba Gospava, Joše, Zlate, Penje i ja, dječak koji je u svojim najranijim godinama okusio teške okove rata, dobro smo znali kud su nestali djelovi tijela koje oni nisu našli, ali smo svi ćutali kao zaliveni. Krsto Kažić